Naiva – nazivana i naivnom umjetnošću, umjetnošću naivnih, primitivnom umjetnošću, umjetnošću modernih primitiva itd. – posebni je segment umjetnosti XX. stoljeća. To je izdvojena skupina umjetnički neškolovanih slikara i kipara sred velikog broja izraza i struja moderne umjetnosti. Od ostalih samouka, amatera i narodnih, pučkih umjetnika, naivi se razlikuju uvijek prepoznatljivim osobnim stilom i poetičkom singularnošću, dakle, umjetničkom vrsnoćom. Naiva je pojam – kao što su i pojmovi ekspresionizam, kubizam, astratizam, dadaizam, nadrealizam itd. – kojim objedinjujemo neke izdvojene svjetove modernoga umjetničkog stvaralaštva.

 
Pojam naiva prihvaćen je kao nužna konvencija u nedostatku primjerenije definicije. Pod tim ili sličnim nazivima danas je okupljen velik broj autora i djela iz najrazličitijih lokaliteta i kultura, raznovrsnih tematskih, stilsko-morfoloških, metjerskih i poetičkih osobitosti. Usprkos svoj neprimjerenosti, taj je pojam danas toliko raširen i prihvaćen, u svim svojim različitim oblicima, da bi ga bilo neprikladno mijenjati. Osim toga, i svaki bi drugi bio osuđen na neuspjeh, jer likovnu pojavu o kojoj je riječ ne bi mogao obuhvatiti u svoj njezinoj složenosti. Naiva, naime, nije strogo određen umjetnički pokret ili skupina umjetnika i djela podudarnih formi, jedinstvena stila, tematike ili poetike, ona je sazdana od obilja najrazličitijih individualnih kreacija i upravo je zato njena jednostavna pojmovna definicija nemoguća. U Hrvatskoj se isprva radilo o stvaralaštvu seljaka i radnika, malih obrtnika i trgovaca, službenika i umirovljenika, običnih ljudi iz naroda (odatle svojedobno naziv i “pučka umjetnost”), no najuspješniji autori s vremenom postaju profesionalni umjetnici, što je neprijeporni specifikum naše naive.

 

Primitivnost i naivitet nisu isto što i naiva kao umjetnički fenomen. Manuelna nespretnost nekih autora XVIII. i XIX. stoljeća, razna djela anonimnih, u Hrvatskoj postbarokni “hinterglasmalerei”, zavjetne slike, diletantski i provincijski oblici (najčešće u slijedu bidermajera), nedvojbeno su naivna djela (u punom i pravom smislu tog pojma), ali ne pripadaju naivi u smislu posebnog segmenta likovnog stvaralaštva, jer im nedostaju osobna stilska koherencija i umjetnička razina.


 
U Hrvatskoj se pod pojmom naiva podrazumijeva stvaralaštvo umjetnika koji su pristigli iz amaterizma, više ili manje samouka, dakle autora koji likovnu naobrazbu nisu stjecali sustavnim obrazovanjem na umjetničkim školama i akademijama, ali ih to nije spriječilo da ostvare vlastiti stil i razinu umjetnosti. Prepoznatljivo individualni stil i uvijek prisutna individualna poetika naivu jasno diferenciraju od brojnih primjera amaterizama i diletantizama, "nedjeljnih" i "pučkih" slikara i kipara, kao i ostale nerazlučene množine samoukih. Kako umjetnici naive ne poznaju u potpunosti akademsku konstrukciju djela, to su u njih stalno prisutni stanoviti “pomaci” u proporcijama i perspektivi, kao što su očite i brojne “nelogičnosti” oblika i prostora. Pozitivne valorizacije takvih svojstava mogle su se prihvatiti kao izraz slobodne stvaralačke imaginacije tek nakon iskustava simbolizma, ekspresionizma, kubizma, nadrealizma i ostalih pokreta i fenomena Moderne. Time se jasno naznačuje da je i naiva izraz XX. stoljeća i sukladna modernom senzibilitetu.

 
Naiva je posljedica i dokaz demokratizacije kako općedruštvenih odnosa tako i umjetničkog stvaralaštva. Ona jasno pokazuje da se svatko ima pravo umjetnički izražavati i da umjetničke škole same po sebi nisu jamstvo umjetničke vrijednosti, jer se umjetnost može ostvarivati i bez njih. U naivi je emotivnost pretpostavljena racionalizmu i intelektualnim spekulacijama, u većini slučajeva naiva izražava radost življenja i pobjedu Nade. Tu otkrivamo “zaboravljenu prirodu” i “minulo djetinjstvo”, priče i snove, živu imaginaciju i jednostavne ljudske zamišljaje, zaboravljeno “čuđenje nad svijetom” i veselje nad motivima. No, naiva nije samo arkadijska umjetnost i idila, ona ne iskazuje samo ufanje i slavljenje života, ima u njoj i muklih kazivanja, tamnih akorda i ktonskog, u naivi srećemo također tragično i simboličko, fantastiku i irealnost, nadrealne odnose, somnambulizam i nestvarnost, što znači da je sazdana
od mnogih suprotnosti, kao i Život.